Nakon što se svijet filma oporavio od pandemije korona virusa i publika ponovo počela pohoditi hramove sedme umjetnosti u 2022. godini, na pravi povratak publike u kina čekala se 2023.

Svijet u godini na izmaku obilježila su dva filma, poznati pod složenicom Barbenheimer. Naravno, riječ je o filmovima, velikim holivudskim blockbusterima, Barbie i Oppenheimer, koji su poharali kino-blagajne prošlog ljeta. Ne samo da su odnijeli dobar dio kolača na box officeu, cifre su to preko milijarde dolara pojedinačno, već su ostavili i dobar utisak kod kritike, koja se nije libila plesti lovorike ostvarenjima rediteljice Grete Gerwig i reditelja Christophera Nolana. Ali, onda su došli štrajkovi, i to redom scenarističkog gilda (WGA) i onda glumačkog (SAG-AFTRA).

Zbog tih turbolencija u holivudskoj tvornici snova došlo je do prekida rada na setovima serija i filmova, te natjeralo studije da ponovno pokrenu lavinu preslaganja rasporeda izlazaka filmova za tekuću godinu i onu predstojeću. Sve je bilo blokirano, dok su premijere filmova prolazile bez famoznog crvenog tepiha i promocije glumaca i glumica, te onih “ostalih“ iz filmske industrije, koji su se solidarisali sa scenaristima i glumcima.

Scenaristi su bili okrenuti rješavanju stanja sa tantijemima od streamovanog sadržaja kao i korištenja AI-a (umjetne inteligencije) za pisanje scenarija, dok su glumci bili zabrinuti zbog zaštite vlastitog lika i djela koje se može iskoristiti pomoću AI-ja.

Kako sve ima svoj kraj i početak, tako su scenaristi, glumci i studiji postigli dogovor, a “Zemlja je ponovo mogla da se okreće“. Kako nepisano pravilo nalaže, za kraj godine donosimo presjek najatraktivnijih, te najgorih i naslova koji su obilježili još uvijek tekuću godinu.

Oppenheimer: Osvojio publiku i kritiku

Što se tiče filma Oppenheimera, Christopher Nolan nadahnuto vješto “kormilari životom“ naslovnog lika (Cillian Murphy) preplićući fragmente pojednih dijelova njegovog bitisanja; kao (nespretnog i stidljivog) mladića koji se zanima za kvantnu fiziku, preko i više nego sposobnog čovjeka za zadatak koji će mu ponuditi američka vlada. A taj zadatak je pravljenje atomske bombe.

Nolan znalački koristi muziku (Ludwig Göransson) i zvučne efekte, na način da pravi savršenu simbiozu slike i tona, a što se tiče specijalnih efekata tu mu nema ravnog. Sve snima “u kameri“, koristeći praktične efekte, bez ili sa minimalnim uplitanjem CGI-a.

Glumački ansambl okupljen u filmu je perfekcionistički. Svaki od glumaca odabranih za ma kako malu, epizodnu ulogu, na visini je zadatka i prosto nema manje važnog lika, te ako bi se dodjeljivao Oscar za najbolju glumačku postavu sasvim sigurno bi otišao ansamblu Oppenheimera.

O svom filmu, Nolan je izjavio: “Snimio sam trosatni film o Robertu Oppenheimeru, koji nosi R predikat, te je još polovično u crno-bijeloj tehnici i zaradio je milijardu dolara. Naravno da mislim da filmovi dobro prolaze. Smiješna stvar je da je ovo bukvalno najuspiješniji film koji sam ikad snimio. Radim to već 20 godina i u Engleskoj je to moj najprofitabilniji film. Tako da mislim da je to odlična stvar za filmski biznis, prema mom ličnom iskustvu. Ali također vidjevši to na primjeru ostalih filmova, vidim povratak publike u kina.“

Killers of the Flower Moon: Scorsese u naponu snage

Novi film jednog od najvećih živućih američkih i svjetskih reditelja, Martina Scorsesea, baziran je na knjizi Killers of the Flower Moon: The Osage Murders and the Birth of the FBI novinara Davida Granna, koju su u scenarij derivirali sam Scorsese i Eric Roth. Knjiga je opet bazirana prema istinitim događajima ‘20-ih godina prošlog stoljeća, koji su se dogodili u Oklahomi na zemlji bogatoj naftom, a koja je bila pod vlasništvom plemena Osagea.

Robert De Niro (u svojoj desetoj ulozi u 50 godina dugoj kolaboraciji sa rediteljem), portretira beskrupuloznog Williama Kinga Halea, koji će svog nećaka Ernesta Burkharta (Leonardo DiCaprio u svojoj šestoj ulozi u 21 godini dugoj saradnji sa Scorseseom) navoditi na najgore kako bi došao do zemlje Osage zajednice. To će dovesti do toga da Ernest oženi članicu te zajednice Molly (Lily Gladstone), polako i sigurno se riješi njene kompletne familije, mame i sestara, te prisvoji zemlju.

DiCaprio i De Niro su “isklesali“ sasvim nove likove prema onome što su (pro)našli u scenariju, tako da se Leonardo na jedan način gotovo i transformisao u polaganog ubicu, sa onom sličnošću Marlona Branda u Kumu. Scorsese iako zašao u devetu deceniju života, snima u punom naponu snage.

Air: Filmska priča o slavnim patikama

Air je peti rediteljski posao Bena Afflecka i to do sada najzreliji, najosobniji, najljepši uradak, a režirao ga je prema scenariju debitanta Alexa Converyja. Converyjev scenarij za Air je istinska inspirirajuća istinita priča o nastojanjima uposlenika, tada na izdahu snaga, kompanije Nike, sredinom ‘80-ih godina prošlog stoljeća, da ožive svoju sportsku liniju obuće. A oživiće je tako što će proračun od 250.000 dolara utrošiti samo na jednog sportistu i to na njegovo veličanstvo, velikog Michaela Jordana (kako će historija dalje pokazati).

Kada na samom početku filma saznate kako je uopšte došlo do famoznog mota Nikea, “Just do it“, te pri kraju i činjenici koliko je novca Phil Knight (Affleck) platio za dizajn loga, biće vam jasno da ste pogledali jedno iznimno filmsko ostvarenje.

A Man Called Otto: Smijeh i suze

Američka verzija filma A Man Called Otto (Čovjek zvan Otto) došla je osam godina nakon švedskog originala Čovjek zvan Uve i to u režiji Marca Forstera, a scenarij je potpisao Forsterov saradnik sa filma Finding Neverland (2004), David Magee.

Čovjek zvan Otto nikako se ne može smatrati holivudskom adaptcijom knjige Fredrika Backmana (na osnovu koje je snimljen originalni fillm), već upravo holivudskim remakeom filma Hannesa Holma, što će biti jasno svima koji su uspjeli pročitati nadsve pitko i čitko napisanu knjigu Čovjek zvan Uve.

Da li je magija Hannesovog filma ponovljena u američkom remakeu teško je reći, ali ono što ostaje jeste zaista sušta sveopšta simpatičnost verzije u kojoj Tom Hanks glumi staro čangrizavo gunđalo Otta, koji će nakon smrti supruge shvatiti da postoje stvari zbog kojih treba i vrijedi živjeti.

Uz knjigu ćete se dosta nasmijati, ponekad i zaplakati, što se svakako odnosi i na originalni film, a stvar sa remakeom takva je da ćete vjerovatno i ovdje pustiti (po)koju suzu, te se svakako nasmijati što je u biti i bila namjera njegovih tvoraca.

Spider-Man: Across the Spider-Verse: Maestralan animirani film

Nastavak animiranog oskarovca Spider-Man: Into the Spider-Verse (Spider-Man: Novi svijet, 2018) koji nosi naziv Spider-Man: Across the Spider-Verse (Spider-Man: Putovanje kroz Spider-svijet, 2023) došao je pred publiku uz mnogo muke, nakon pet godina. Ne samo da je nastavak uspio u pokušaju da nadmaši original, već je uzdigao priču i kompletni narativ na neviđen način.

Svo bogatstvo svih mogućih stilova animacije ističe se u svakom mogućem kadru animiranog filma koji je vizulano toliko osebujan da ćete biti i više nego zadivljeni dok posmatrate kompleksan, za animaciju nesvakidašnji narativ. Rediteljski trio fantastikus Joaquim Dos Santos, Justin K. Thompson i Kemp Powers učinio je čudo i “prečku očekivanja“ koju je postavio prvobitni rediteljski trio (Bob Persicehtti, Peter Ramsey i Rodney Rothman) ne samo da je prebacio već je postavio i novi standard. Za jedan animirani film, maestralno ostvarenje.

The Marvels: Daleko od zlatnih dana superherojskog žanra

Marvel Studios je imao i lošijih filmova, ali ono što su demonstrirali sa 33. po redu unosom u MCU-u, The Marvels daleko je od zlatnih dana stripovskih superherojskih storija iz njihove radionice.

Ključni faktor za Marvelov najnoviji naslov jeste poznavanje produkcije serija, između ostalih WandaVision, Ms. Marvel i Secret Invasion, te naravno svih mogućih prethodnih filmova u kojima se pominje i pojavljuje Kapetanica Marvel a.k.a. Carol Denvers (Brie Larson).

Prešareno i bučno, prenapadno i distorzivno djeluje nastavak iznenađujuće dobrog Captain Marvel (Kapetanica Marvel, 2019). Film je toliko loš da je prosto nemoguće povjerovati da su nešto tako mogli isporučiti iz Marvela. S obzirom da je postalo jasno da su suprherojske stripovske storije polako na izmaku snaga, tako i u suparničkom taboru DC-ju nižu samo neuspjehe.

Blue Beetle: Superherojski sataraš

Saradnja između filmskog studija Warner Bros. i stripovskog mogula DC-ja, iznjedrila je naslov Blue Beetle koji u biti predstavlja tzv. superherojski sataraš, repeticiju i jednostavno probrane dijelove već urađenih stripovskih filmova. Nema tu inovativnosti po pitanju baš bilo čega, već se vrtimo u beskonačnom krugu priče u kojoj saznajemo kako je junak “dobio moći“, tj. šta je to što ga je učinilo posebnim – superherojem. U biti baš to bi trebalo da ga razlikuje od likova ostale superherojske galerije, ali osim par emocionalnih momenata, te povremeno inspirativnog korištenja CGI-a, Blue Beetle ne nudi ništa više.

SEDMA UMJETNOST

Presjek filmske 2023: Najbolji (i najgori) filmovi

Komentari (0)